O nama
     Povijest
     Zajednica
     Vrhovništvo
     Članstvo
     Dužnosnici

POVIJEST HRVATSKE BRATSKE ZAJEDNICE

    Iseljavanje iz Europe koncem 18. i početkom 19. stoljeća prema Novom kontinentu nije zaobišlo ni Hrvate. Prema navodima nekih povjesničara još znatno ranije dubrovački mornari se nisu prezali pučine mora i tako odlazili u 'nove zemlje'. Čak se spominje da su plovili i na Columbovim brodovima. Međutim brojnije iseljavanje Hrvata, započelo je baš u sjevernijim dijelovima zemlje: Hrvatskom primorju i Dalmaciji te u unutrašnjosti Like, Gorskog kotara i Žumberka. Najprije su odlazili pojedinci a kasnije u obiteljskim i društvenim skupinama. U početku su tako bili brojčano mali da nisu ni predstavljali neku veću etničku skupinu, pa tako nisu bili ni organizirani. Snažniji val iseljavanja javlja se između 1890. i početka Prvog svjetskog rata. Prema statističkim podatcima u to vrijeme iseljeno je iz Hrvatske oko pola milijuna ljudi a ponovno, između dva svjetska rata odljev je oko 150 tisuća te u trećem valu poslije Drugog svjetskog rata i za vrijeme Jugoslavije, još 300 tisuća odlazi u Njemačku, Italiju i Francusku a potom i u prekomorske zemlje. Razlozi su različiti, većinski gospodarske ("trbuhom za kruhom“) i političke naravi, ali i oštroumnosti našeg naroda koji se nosio rame uz rame sa drugim nacijama u prihvaćanju izazova te traženja i stvaranja boljeg života. Ovo potonje se često prešućuje ili zaboravlja. Procjenjuje se da u Americi i Kanadi danas živi oko dva i pol milijuna Hrvata svih naraštaja.

    Dolaskom u Ameriku iseljenici su se upućivali u industrijsku Pennsylvaniju, Ohio i Illinouis ili još točnije oko središta te industrije: Pittsburgha, Clevelanda i Chicaga. Četvrto odredište koje je privuklo naše iseljenike "prvog i drugog“ vala je Kansas City, na graničnoj crti država Missouria i Kansasa. Ali, moglo bi se s pravom reći da su se Hrvati naselili tako reći diljem ovog velikog sjevernoameričkog prostranstva (uključujući i Kanadu); od Atlanskog do Pacifičkog oceana. Dolaskom na ovaj kontinent selidba nije tako reći dokončana, i dalje je nastavljen taj započeti pomak u traženju boljih radnih i životnih uvjeta.

    Hrvati su i u 'novoj zemlji' sudbinski bili vezani jedni za druge i vrlo rano su se znali organizirati, da bi sa zajedničkim snagama mogli odgovoriti sudbini i novim društvenim sredinama u kojima su se našli. Stvorili su mnoge organizacije, izgradili mnoge hrvatske domove i crkve. Dom je bio u pravom smislu riječi dom, gdje su nalazili utočište; sastajali se, veselili i tugovali, održavali društvene priredbe, pazili i čuvali kulturu te održavali i obiteljske svečanosti kao – krstitke, vjenčanja i karmine. Pod krovom 'doma' stvarana su razna kulturno umjetnička društva i škole, kako bi prenosili svoju kulturu i pučke običaje na svoju djecu i nove naraštaje te među njima budili osjećaj ponosa i ljubavi prema baštini njihovih predaka.

    Treba se imati na umu i razvoj američkog fraternalizma koji je od svog začeća okupljao "bujicu“ ljudi kroz koju su se slijevali doseljenici, koji su govorili različite jezike i imali različite običaje. Te fraternalističke (bratske) institucije masovno su se širile, uz crkve, i bile od ogromne pomoći etničkim skupinama. One su se brinule o uzajamnoj pomoći svojeg članstva a posebno o sigurnosti, boljim radnim i životnim uvjetima. Tako su ideje bratske zaštite brzo okupljale narod. Uz male članarine, članovi bratskih i potpornih udruga dobivali su pokriće u ne zaposleničkoj, zdravstvenoj i drugoj pomoći. Životno osiguranje bilo jedna od tih zaštita, a posebno u to vrijeme kad su radnici tako reći svakodnevno ginuli u rudnicima i na drugim radnim mjestima gdje je zaštita bila neznatna i za poslodavce preskupa. Često je za poginulog radnika 'kružio šešir naokolo', da bi se skupilo nešto novaca za ukop a, "višak“ uručio ženi i djeci – ovdje ili u 'Starom kraju' na ostavljenom ognjištu. Fraternalističke organizacije su se krovno povezale, tijekom vremena, i uz manja unutrašnja previranja stvorile "National Fraternal Congress of America“ te tako postale moćnije i utjecajnije u američkoj industriji i vladinim institucijama gdje se donose zakonske odrednice. Time je i zaštita njihovog članstva postala veća i djelotvornija.

    Kako smo spomenuli, većina doseljenih Hrvata našlo je svoj novi dom u jakoj industrijskoj jezgri zapadnog djela Pennsylvanije; u gradu Pittsburghu i okolnim gradovima i naseljima. Gotovo i danas nema mjesta u ovim djelovnima Pennsylvanije gdje nema Hrvata. Tu su zajedno sa mnogim drugim, interesantno baš Slavenskim narodima, koji se nisu prezali teškog posla, stvarali središte teške američke industrije. Tu je niknula jaka željezna industrija a i mnogi ugljenokopi koji još i danas rade s 'punom parom'. Usporedo se je razvila i druga industrija, kao: lokomotiva, vagona, električnih strojeva, aluminija, nafte, plastike a danas, i druge vrhunske tehnologije.

    U tako dinamičnom okružju, po uzoru na druge etničke skupine, Hrvati se okupiše na inicijativu Zdravka Mužine, bivšeg zagrebačkog studenta rodom iz Hrvatskog primorja, koji se je iz Chicaga preselio u Allegheny City (PA), te 2. rujna 1894. godine utemeljiše: Hrvatsku zajednicu kao krovnu organizaciju već postojećih društava: Družtva "Starčević“ iz Allegheny, "Sv. Ćirila i Metoda“ iz Etne (PA), "Sv. Nikole“ iz Braddocka (PA), "Sv. Juraj“ iz McKeesporta (PA), "Sv. Rok“ iz Johnstowna (PA) i društva "Hrvatska“ iz Wheelinga (West Virgina). Dakle šest društava bilo je nazočno na osnivačkoj skupštini, gdje je uz odluku o osnivanju, usvojen Pravilnik i izabrano ovo vodstvo: Ivan Ljubić predsjednik, Josip Subašić potpredsjednik, Petar Pavlinac tajnik, Franjo Šepić računovođa i Josip Buneta blagajnik. U 'nadgledni' odbor izabrani su: Božo Gosović, Josip Žegudović, Franjo Žibrat, Nikola Bukovac, Franjo Tahija i Ignjat Farnević, a u porotu: Juro Papa, Anton Nemanić i Miko Moškun. Međutim, nedugo po osnivanju, već 3. svibnja 1897. ime mijenja u Narodnu hrvatsku zajednicu, kako bi se u imenu istaknuo veći nacionalni karakter, i konačno u studenom 1925. po udruživanju sa: Hrvatskom zajednicom Illinois sa sjedištem u Chicagu, Mlade hrvatske zajednice Indiane sa sjedištem u Whiting i "Sveti Josip“ Narodno hrvatsko potporno društvo iz Kansas Citya, Kansasa - u Hrvatsku bratsku zajednicu u Americi. Stvaranje i razvoj Zajednice neposredno je pratilo njeno službeno glasilo, i to u početku već postojeći list „Danica“ kojeg je uređivao Zdravko Mužina a kasnije „Napredak“ urednika Juraja Škivanić, do konačnog ustrojstva „Zajedničara 1904. godine. Danas je više tiražni tjednik „Zajedničar“ jedina hrvatska novina koja je zakoračila u drugo stoljeće i odano služi HBZ te Hrvatima diljem svijeta.

    Vrlo važan povijesni korak, novije prošlosti, napravljen je 1. lipnja 1998.godine osnivanjem odsjeka 2000 „Hrvatska“ Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu a, nedugo potom u Ogulinu, Koprivnici, Rijeci, Splitu i u Županji. Tako je ostvarena davna vizija predsjednika Hrvatske narodne zajednice (1912-1921) Josipa Marohnića koji se je još tada u svojim novinskim člancima, tijekom razvoja američkog fraternalizma, pitao i tražio odgovore o toj mogućnosti.

    Još do jednog ujedinjenja došlo je u nedavnoj prošlosti, koje je od neobične važnosti za naš hrvatski narod i Hrvatsku bratsku zajednicu u Americi. Najprije, koncem prosinca 2004. g. krilo Hrvatske katoličke zajednice za Kanadu pridružuje se Hrvatskoj bratskoj zajednici a potom, 1. srpnja 2006. godine, nakon potpisanog ugovora i odobrenog po Glavnom odboru jedne i druge organizacije, ostvaruje se dugogodišnja želje jedne i druge bratske ustanove da rade i djeluju zajedno za dobrobit svojeg članstva i hrvatskog roda. U ugovoru kojeg su potpisali predsjednik Hrvatske katoličke zajednice Melkior Mašina i predsjednik Hrvatske bratske zajednice Bernard M. Luketich stoji: „Imajući u ovom povijesnom trenutku na umu potrebu za još boljim i čvršćim povezivanjem i stvaranjem sloge među hrvatskim narodom na ovom kontinentu, članovi Glavnog odbora obiju ustanova zaključili su da će se povezivanjem članstva obiju bratsko-potpornih udruga uspostaviti jedinstvena bratsko potporna udruga koja će obuhvatiti sve američke i kanadske Hrvate koji vjeruju u ideale zajedničkog fraternalizma i hrvatskog zajedništva. Stoga je važno da svi članovi zadrže članstvo u ovoj hrvatskoj bratsko-potpornoj obitelji.“

    Evo i glavne točke prvih pravila Hrvatske zajednice (prepisak iz knjige: Povijest Hrvatske bratske zajednice dr. Ivana Čizmić): "Dužnost jest pako svakog Hrvata, da pristupi u družtvo i da nastoji, da družtva pristupe k Zajednici. Ovo nam mora biti Matica, oko koje se imademo svi sakupljati. Ovo mora biti os, oko koje se mora vrtiti djelovanje ciele naše kolonije. Budemo li ovako radili vladati će medju nama sloga, prijateljstvo, zadovoljstvo i blagoslov božji“.

    A, na tim načelima, danas moderna, najveća i najutjecajnija hrvatska ustanova u svijetu - Hrvatska bratska zajednica u Americi - i danas posluje, i nadograđuje svoju budućnost. Potrebe su gotovo iste u malo izmijenjenom poretku i obliku. Njena uprava i članstvo se ponosi sa svim postignućima i neumorno radi na okupljanju našeg naroda diljem svijeta i skrbi za još ljepšom, i humanijom budućnošću. Povodom stote obljetnice predsjednik HBZ Bernard Luketich je zapisao. "Držeći se gesla ^Svi za jednoga, jedan za sve^, svesrdno ćemo i odano promicati slogu svih Hrvata, a kao znak zahvalnosti našim osnivateljima, u sljedećemu, novom stoljeću s ponosom ćemo dalje graditi svoju Zajednicu na čvrstom temelju što su ga oni za nas postavili“.

    Više o povijesti HBZ možete pročitati na Web - stranicama Hrvatske bratske zajednice:
www.croatianfraternalunion.org ili kupnjom knjige Povijest Hrvatske bratske zajednice 1894 -1994, dr. Ivana Čizmića. Knjigu možete dobiti u hrvatskom ili engleskom izdanju za samo $40 US. "Povijest HBZ uvelike je i povijest Hrvata u SAD-u“ ističe dr. Ivan Čizmić.

6. veljače 2007. (fb)